about time

| smart life magazine |

Tepih time ili kako se brinuti o djeci

Kada je moja bebica imala nekih 5 mjeseci otišla sam u šetnju s mamom gdje smo srele jednu moju poznanicu iz škole i njenu prijateljicu – obje friške mame s bebama, dva mjeseca starije od moje. Uglavnom kako je moja djevojčica, inače najmilije mamino zlato, bila ipak mali monstrumić u kolicima – žali Bože novaca koje sam dala za njih, počele su me obasipati hrpom savjeta o vožnji beba. Žene, koje su dva mjeseca duže imale bebu od mene bile su doktori znanosti o odgoju, čuvanju i brizi djece s Nobelovom nagradom za problematiku čovječanstva i dale su mi savjet da joj dam dudu da ne plače (oooo – nikad se to sama ne bi sjetila).

Uglavnom ne morate ni pogađati da me to stvarno ras?*=%&)=?. Zašto? Zato što mi je najgluplja stvar na svijetu kad žena postane mama pa misli da je sad dobila pravo pametovati svima što bi trebali napraviti sa svojom djecom? Čuvajte se savjeta s foruma, raznih stranica o odgoju, kreativnih knjiga o odgoju… čuvajte se i ovog članka ako će vam biti lakše – jednostavno budite sa svojom djecom – ona su ljudska bića kojima je potrebno društvo, smijeh, hrana i čista odjeća – razgovarajte s njima ili nemojte ako im to smeta.

Ima toga još…

Još jedan od savjeta koji sam dobila je stavljanje djeteta u onaj prijenosni kinderbet/vrtić… hm… Iskreno postoje dva razloga zašto nisam stavila svoju bebu u prijenosni kinderbet/vrtić. Prvo te stvari su ogromne i zauzele bi mi pola dnevnog boravka, druga stvar zamislite da vas netko stavi tamo i pored vas čita novine, a vi blejite u strop ili u dosadne igračke.

Kada je moja djevojčica počela dizati glavicu stavila sam jednu dekicu i yoga mat na tepih i igrala se s njom dok nije bilo vrijeme za spavanje/hranjanje/presvlačenje. Čitali smo novine, uzimala sam igračke i pretvarala se da pričaju, vježbala sam s njom baby gym prema uputama pedijatrice… pjevala sam joj. Kad je počela sjediti opet smo bile na tepihu i zajedno smo istraživale igračke, boje, oblike, materijale… Onda smo išle van pa smo se igrale sa zemljom, „sadile smo cvijeće“, pljuskale po vodi… Cijelo to vrijeme moje dijete se nije voljelo voziti u kolicima pa smo to svele na minimum… i nisam to niti forsirala… nego sam nalazila načine kako da budemo na svježem zraku bez dodatka s četiri kotača.

Da zaključim…

I sada dolazim do zaključka, a on je vrlo jednostavan. Ako zanemarite sve što sam ja sada tu rekla poanta priče je da se često ukalupljujemo u stvari koje se smatraju „normalnim“ i pokušavamo različite metode da se ukalupimo umjesto da stanemo i vidimo što nam zapravo paše. Tako ukalupljujemo i bebe da rade „beba stvari“ umjesto da stanemo i poslušamo ih što im zapravo paše, a oni zaista mogu pričati ako ih dobro pogledate – znate to i sami. Zato kada vam nešto ne ide – stanite i vidite jeste li vi zapravo žrtva  ukalupljivanja ili se podsvjesno borite za nešto što vam više odgovara.

Leave A Comment

Your email address will not be published.