about time

| smart life magazine |

BEOGRADSKA BAŠTA

Pričat ću vam o Beogradu, ali kroz Baštu, restorančić u koji sam se zaljubila kao i splet okolnosti koji nas je doveo tamo.

Plan

Plan je bio sljedeći: idemo u store check, nakon toga Tess ima mini intervju na temu digitalne kampanje koja je polučila veliki uspjeh na tržištu RS, a polije tog isplanirana večera u restoranu „Sava mala“ koju smo prethodno rezervirale na prijedlog našeg iskusnog kolege kojeg od milja volim zvati „Smartass“.

Dečko koji je intervjuirao Tess se ponudio da nas otprati do restorana premda mu je cijelo vrijeme bilo čudno gdje to idemo jer nikad nije čuo za restoran, a živi u Beogradu. Nakon pola satnog hodanja smo stigli pred restoran koji je bio prazan, što smo primijetile kroz prozor s ulice. „Ok, ovo sigurno nije taj restoran, ne može biti, idem odmah zvati tog Smartassa!“, a on: „Ajooj krivo sam vam rekao nije Sava mala nego „Sava nova“.

Odlučile smo ne živcirat se previše, u Beogradu smo, naći ćemo neko super mjesto s mezom i muzikom !:)

Krenule smo se vraćati istim putem, noge su već malo bolile, glad je bila sve veća, a takvog mjesta nigdje na vidiku.

Velika glad…

Kad smo stigli do početka splavova, Robi je otišla u neki kafić pitati za preporuku gdje možemo fino pojesti. Neki totalno nesimpatičan konobar ju je uputio: „Da, da, ima tu gore neki ok restoran, popnite se ovim stepenicama i s desne strane je restoran“ – nije zvučalo obećavajuće.

Stepenica je bilo doslovno 100, osjećala sam se kao da ću umrijet od gladi u Beogradu, tko zna gdje ćemo sad doći..

I tako, ulazimo u malu Baštu – prizor je zanimljiv, lagan, opuštajući- već sam zaboravila na glad. Sve je puno, ali odmah s lijeve strane mali prazan stol s 3 stolice taman za nas.

Sjedamo i gledamo menu, ajme ovo je savršeno – točno to smo htjele – sreća neopisiva! 🙂

Dolazi konobar do nas, zbilja najbolji konobar na svijetu! Svako jelo i piće nam je opisao kao neko egzotično putovanje na koje možeš otići sad i još će ti ga on i platiti.

Uzele smo 3 platice, 2 čaše vina, a Robi se odlučila za egzotični koktel koji graniči s uspješnim kemijskim eksperimentom, popiješ jedan dio onda ti se drugi spusti u treći – nešto ludo i prefino.

Tri sata su prošla u tren oka, konobar je svako malo dolazio do nas i zabavljao nas svojim pričama o mami, profesorici književnosti koja ga voli ispravljati kad ne priča književno..

Sada se ne mogu sjetiti kako se konobar zove ali zbog njega sam na povratku u hotel pomislila kako je nekad potreban samo jedan restoran, simpatičan konobar i društvo dragih ljudi da ti se grad uvuče pod kožu.. to se meni desilo s Beogradom..

Leave A Comment

Your email address will not be published.