about time

| smart life magazine |

POVRATAK RADNE AKCIJE

Još dok smo bili cura i dečko smo muž i ja razgovarali o tome gdje ćemo se danas-sutra skrasiti. Iznajmiti stan ili ići na neko privremeno rješenje nije nam bila opcija jer se nismo žurili i htjeli smo si dati vremena i sve dobro promisliti. U konačnici je odluka pala na kupnju stana, a to tek nakon što smo shvatili da nas je sudbina u taj stan (naš budući dom) i dovela. Razgledavali smo stanove samo jedan dan i dogodila se baš ona situacija kad se kako ljudi kažu „stvari poslože“. Ubrzo smo postali vlasnici naše prve zajedničke nekretnine. U to doba to je zaista bila samo nekretnina. Četiri zida. Bez duše i potpisa.

Dom ne nastaje preko noći

Tek kada uđete u prostor koji ste kupili, a niste ga sami izgradili, osjetite koliko će tu još detalja biti potrebno da on zbilja i postane dom. Tako smo muž i ja tek nakon kupnje temeljito pregledali stan i ubrzo zaključili da varijanta preuređenja u kojoj samo malo obojimo zid i ofarbamo vrata nažalost više ne drži vodu. Odjednom smo osjetili neugodan miris koji prodire ispod poda, prozori bi na dodir škripali, a štokovi su svi bili rasklimani, pločice nekvalitetne, a da ne spominjem da u svakoj sobi nedostaju utičnice i takvih manjkavosti bilo je more. U tom trenutku je započeo naš do sada najveći i najizazovniji životni projekt koji nas je zbližio sa pravim prijateljima koji su pomagali, izazvao nas da isprobamo nove stvari i iskušamo se u svim etapama preuređenja, i meni dao još jednu priliku da iznova otkrijem zašto svog muža, svog najboljeg prijatelja, neopisivo volim.

Sam nigdje nije dospio
Odlučili smo se na odvažni korak dizanja naizgled novog laminata i tada je započela avantura koja je trajala više od 10 mjeseci. Ispod laminata smo pronašli vlažne i trule ostatke parketa slaganih jedan na drugi u proteklih 50 godina, glazure gotovo i nije bilo, a smrad ustajalosti se morao zračiti doslovce tjednima. Odlučili smo progutati očaj,
a razočarenje staviti na stranu i jednostavno sve kompletno ogoliti i napraviti kako treba. Svaki slobodan trenutak smo nakon posla trčali u stan, sami špatulicom strugali nejednaku žbuku danima, premještali struju za rasvjetu, štemali, kopali, skidali pločice, nebrojeno puta čistili kompletno stubište da za sobom ne ostavimo trag. Muževi prijatelji su s nama provodili subote i subote, radili smo pomalo ovisno o tome kada bismo uštedjeli pokoju kunu za iduće korake i kako smo mogli organizirati ljudi. I da ne zaboravim najvažnije, stan je na 4. katu bez lifta i zamislite samo tone šute koju su dečki na leđima nosili dolje i sav radni materijal onda u suprotnom smjeru, a od prašine i smrada bilo je trenutaka kada čak krvarenje iz nosa nismo mogli zaustaviti.
Rezultat u trenutku useljenja je onda bio naš dom. Zaista dom jer svaki kvadratni metar nosi svoju priču i neizmjerno puno ljubavi. Muž je prema mom nacrtu složio sam kuhinju i svaka njezinu nepravilnost volim jer me podsjeća na to kako smo učili i na pogreškama rasli, a sve skupa hrabro i bez straha od radnji koji nemaju veze s našom strukom. Ništa nam nije bilo teško i sve smo radili zajedno.
I tako nakon gotovo deset mjeseci prvi put lakiram nokte i sad već živeći u stanu počnem primjećivati neobične reakcije ljudi oko nas. Radove smo uvijek najavljivali i uredno se unaprijed ispričali, ali bez obzira na to nije mi se baš činilo da su ljudi zainteresirani navratiti, pitati trebamo li pomoć ili se na stubištu zaustaviti i razmijeniti pokoju rečenicu. Čak sam stekla dojam i da se ljute.

Moje sumnje su se potvrdile kad sam nakon nekog vremena počela primati molbe da se stišamo, iako nismo ni bili doma i tada sam shvatila da ljudi u zgradi supruga i mene poistovjećuju sa galamom. Galama, to smo mi. Nakon pokušaja ljubaznog pristupa i ja sam lagano izgubila strpljenje i sve skupa je jedno lijepo popodne kulminiralo, kada sam na svom Facebook profilu objavila status (što inače ne činim…gotovo nikada) koji je pokrenuo lavinu „lajkova“ i komentara i iz kojeg sam naučila da nismo jedini i koji me u konačnici inspirirao da ovo iskustvo objavim na blogu.

Ljudi iz moje zajednici nisu podržavali nikakav dodatni trud, uglavnom su bili mišljenja da pustim priču da ide svojim tokom i da se ne zamaramo jer su i oni imali slična iskustva i naučili su da se ne isplati truditi. Ali ja baš to nikako nisam željela, ni mogla. Htjela sam barem pokušati priči dati sretan kraj jer volim ljude i jer mislim da je život prekratak za ignoriranje i nesporazume. A ako se opečem, barem ću znati da sam pokušala. S tim stavom sam do sada išla kroz život i nisam ga spremna pustiti.
I što bi bilo bolje, nego zbližiti se kroz pravi mali teambuilding. Organizirala sam radnu akciju i pozvala sve susjede u zgradi da se priključe. Plakatić je uredno obješen na ulaz, tako da svi pravovremeno dobiju informaciju. Prikupila sam alat, kupila zemlju, malč i biljke, pripremila Kalu i Cedevitu u stanu za desetak osoba, onako za svaki slučaj. Iskreno, mislila sam da se nitko neće odazvati i da ću na kraju ja biti sama dolje (jer je muž tu subotu bio na putu) i pokušati naći načina kako sama posaditi 12 biljki koje sam kupila, na što su me u rasadniku upozorili u stilu „nije fizički izvedivo“.

Budi ljubav i dobit ćeš ljubav
10:00, subota, kao navedeno na plakatu, i odjednom se prvi put začuje zvono. Otvorila sam vrata prvim hrabrim pomagačima i već sam se osjećala lakše jer nisam sama. Sve što je uslijedilo bilo je van svih očekivanja. Neprestano je zvonilo, ljudi su dolazili, lica koja nikad prije nisam vidjela, djeca, tražio se stolac više i u jednom trenutku je u našem stanu u maloj pretijesnoj blagovaonici bilo 19 ljudi iz naše male zgrade! Popili smo kavu, smijali se, našalili na račun cijele situacije, bolje upoznali i nakon što smo najstarije ispratili, većina nas se uputila prema dvorištu i satima smo radili sve ono što pravoj radnoj akciji priliči. Svatko je znao što mu je zadatak, ljudi su čupali korov, obrezivali ruže, posadili smo nove biljke, posijali travu, okopali cvijetnjak. Ulaz je neprepoznatljiv i nema razloga da kao tim nismo zaslužili da nam se svaka posađena biljna ne primi. Kroz razgovor sa ljudima sam naučila da se žele družiti, ali su nas obaveze udaljile do točke nakon koje je teško opet izgraditi međususjedski odnos. Ljudi su bili dragi, vrijedni i zabavni. Vrijeme nas je služilo i na koncu smo zaključili da su svi bili iznenađeni odazivom, ali i da je ova ideja bila najbolja stvar koja nam se kao zajednici mogla dogoditi. Svi su se to jutro probudili i odazvali misleći da nitko osim njih neće doći i na koncu smo jedni druge ugodno iznenadili.
Danas mogu reći da mi je drago što živimo u zgradi sa toliko predivnih pojedinaca različitih životnih puteva, da sam ponosna na to što smo svi skupa izazvali ljubomoru u kvartu i ljude da sa prozora promatraju što se to kod nas događa i što sam se ponovno uvjerila u to da su samo pojedinci ti koji šire loše vibre, a da je većina ljudi više nego ok. Da nisam odlučila dati svima nama priliku do ovog zaključka vjerojatno nikada ne bih došla i svoj krug poznanika i prijatelja ne bih proširila ovako prekrasnim i zanimljivim bićima kao što su moji susjedi u Dubravi.

Hvala na tekstu  Katice, a svi vi koji želite čuti još njenih priča pratite ju na njenom  instagram profilu.

Leave A Comment

Your email address will not be published.