about time

| smart life magazine |

MORIARTY – Anthony Horowitz

Premda su ga čitatelji vrlo brzo zavoljeli, Sherlock Holmes je svome intelektualnom ocu vrlo brzo počeo ići na živce; Sir Arthur Conan Doyle imao je i druge kreativne spisateljske ideje, no od ovog čudnovatog, pronicljivog detektiva nije mogao disati. Zato ga je, već negdje nakon druge knjige, ubio. I njega i njegovog upornog, ali učtivog progonitelja, dijabolično inteligentnog profesora Moriartyja. Nekoliko stotina godina kasnije, uz ovlaštenje upravitelja Ostavštine Arthura Conana Doylea, Anthony Horowitz posuđuje stare, odanim čitateljima dobro poznate dijelove holmesiane – likove, događaje, mjesta, metode – i poput kakve
literarne Mary Shelley, slaže ih u jedno sasvim novo tristo stranično biće, knjigu “Moriarty”, u kojoj ne odgovara na pitanje kamo je nestao Sherlock Holmes, već kamo je nestao profesor Moriarty.

“Noć je i dalje crna, po trotoaru se vrtloži magla.
Negdje u daljini pas zavija u tam i upozorava me na stvari
o kojima ne želim ništa znati.”

Frederick Chase je viši istražitelj privatne detektivske agencije “Pinkerton” iz New Yorka i upravo je pristigao u London, kako bi istražio nedavno ubojstvo svojega mladog kolege, Jonathana Pilgrima. Chase je uvjeren da Jonathanovo ubojstvo – zapravo, smaknuće – ima veze s nedavnom pogibijom profesora Moriartyja i nestankom Sherlocka Holmesa. Tijelo profesora Moriartyja je pronađeno, no ne i ono Sherlocka Holmesa, premda su i jedan i drugi, kako sugeriraju dokazi, pali pod slapove Reichenbacha.

Kako god bilo, nestanak i smrt najvećeg londonskog kriminalnog uma te legendarnog istražitelja pred čijim su deduktivnim metodama detektivi Scotland Yarda ispadali amateri, ostavio je londonski kriminalni milje u kaosu. Ovo, sumnja Chase, svakako namjerava iskoristiti Clarence Devereux, zloglasni, okrutni ujedinitelj njujorških bandi, koji je već u pratnji podjednako zloglasne braće Morlaku pristigao u London. Premda je došao tek istražiti smrt svoga kolege, Jonathana Pilgrima, Frederick Chase svoju detektivsku pomoć nudi istražitelju Scotland Yarda, Athleneyju Jonesu, čovjeku zaljubljenom u lik i djelo Sherlocka Holmesa.
Nadaju se da će zajedničkim snagama razriješiti ubojstvo mladog američkog kolege i raskrinkati Clarencea Devereuxa. No, bilo je dovoljno da tek zagrebu površinu ovog slučaja i već sutradan je u jednom mirnom dijelu Londona masovnim krvoprolićem tek započela bjesomučan lov na nevidljive zlikovce, kao i utrka za spas časti i reputacije Scotland Yarda, sada kada više Sherlock Holmes nije tu da pomogne…

“Kakvo li smo, Chase, grotlo pakleno otvorili?”

Do sada sam ovaj “moj” dio recenzija znala započeti pohvalama ili pokudama upućenim likovima ili autoru ili ideji ili izvedbi ili ekranizaciji knjige, povremeno i dizajnerima naslovnih stranica, no ovoga puta moram započeti pohvalama, ne, OVACIJAMA, prevoditeljici, Gigi Gračan.

Savršeno je jasno da treba imati i znanja i vještina i iskustva kako bi se posegnulo malo dublje u rječnike i iz njih izvuklo sve one izraze koje mi danas rijetko koristimo, a bez njih bi prijevodi povijesnih romana ili, u ovom slučaju, detektivskih romana čija se radnja odvija u viktorijanskoj Engleskoj, bili potpuno neuvjerljivi. Čitati tekst koji je prevodila Giga Gračan ne znači samo otputovati u atmosferu nekih minulih vremena, već znači dobiti i vrijednu lekciju o pisanju koju, bojim se, mnogi mladi hrvatski autori i autorice nisu naučili prije nego su se bacili na pisanje povijesnih romana. Mislim da ću sada i samu sebe šokirati jer moram pohvaliti i sav tekst u fusnotama, koji inače zaobilazim; kad ga gospođa Gračan napiše, čitatelj postane opsjednut traženjem onih malenih žalaca koji mirišu na sarkazam, a pokazuju da gospođu prevoditeljicu, srećom po nas čitatelje, i dan danas njezin posao zabavlja.

“Kada dokazi vode do samo jednoga mogućeg zaključka, njegova se točnost, ma koliko nevjerojatna, ne smije ignorirati.”

Moram priznati da nikada nisam, eh, konzumirala Sherlocka Holmesa ni u kojem obliku; nekako su me detektivski romani zaobišli, a ni dan danas nisam ljubitelj ovih kriminalističkih. Nisam čitala ni knjigu “Kuća svile”, prethodnu knjigu Anthonyja Horowitza, smještenu u svijet Sherlocka Holmesa. Ni jedan ni drugi propust me nije nimalo omeo u shvaćanju radnje i uživanju u ovoj knjizi, a sve imam zahvaliti umješnosti gospodina Horowitza, kao i fusnotama gospođe Gračan.

Čitanje ove knjige zahtijeva malo dodatnog čitanja po Internetu, kako bi se potpuno shvatilo koliko je dobro Anthony Horowitz obavio svoj posao. U tom procesu se, usput, pronađe svakojakih zanimljivosti. I Horowitz posjeduje, kao što je i Doyle očito posjedovao, zapanjujuću sposobnost hiperprodukcije pisanog materijala. Dok je Horowitz više bio okrenut pisanju za mlađu publiku i tek se kasnije u karijeri okušao u pisanju za odrasle, gospodin Doyle, po zanimanju liječnik, uživao je pisati povijesne romane, fantastične i znanstvenofantastične priče, ljubavne romane, drame, poeziju, itd. Štoviše, u jednom trenutku mu je Sherlock Holmes počeo i smetati – htio se posvetiti nekim drugim svojim djelima, a ovaj ekscentrični detektiv nikako da “otkači”. 1887. godine objavio je prvu knjigu u kojoj je su “rođeni” Sherlock Holmes i dr. Watson, “A Study In Scarlet”. Već 1893. godine, Sir Arthur Conan Doyleu je bilo dosta njegovog Sherlocka Holmesa; htio se posvetiti svojim povijesnim romanima, pa je i njega, Sherlocka, i njegovog vječitog progonitelja, profesora Moriartyja, ubio na slapovima Rochenbacha.

Čitatelji su bili izvan sebe i zahtijevali su od Doylea da oživi Holmesa. (hm, možda bismo mi ovako nešto mogli tražiti od Jojo Moyes…) Do tada su čitatelji već razvili neviđenu privrženost svojim najdražim likovima – kako mi čitatelji to volimo napraviti – i nisu htjeli prihvatiti sudbinu koju je autor namijenio svom poznatom detektivu. U romanu “The Hound of the Baskervilles”, 1901. godine, Doyle je izišao ususret čitateljima i Holmes se kratko pojavio. Tek nakon više od 10 godina, 1903. godine, napisao je prvu kratku priču o Holmesu, u kojoj je objasnio da je tek Moriarty pao niz slap, a Holmes je tada izrežirao vlastitu smrt kako bi ga drugi neprijatelj – posebice Sebastian Moran – prestali progoniti. Nakon toga se Holmes pojavio u čak 56 kratkih priča, od kojih je posljednja objavljena 1927. godine, no i u mnogim romanima i pričama drugih autora koji su posuđivali iz kanona Sherlocka Holmesa.

“Ja vas ne poznajem tako dugo, a ipak dobro vidim da vam se pomisao o nekoj
nepoštenoj radnji ne sviđa. Ne sviđa se ni meni. Ali mi vjerujte kad kažem da nemate pojma kakva pošast stiže u vaš grad. Vama dužnost prema sugrađanima nalaže da poduzmete sve što je u vašoj moći da ju uništite.”

Znači, ne samo da je sama ova priča nevjerojatna i vjerna tradiciji klasičnog detektivskog romana tematski, strukturno i stilski, ne samo da je prijevod nevjerojatan, već su same životne priče i Anthonyja Horowitza i Arthura Conana Doylea nevjerojatne. I da još sve bude malo zanimljivije, u ovom prijevodu svoje prste imaju i službenici hrvatske policije, točnije gospodin kriminalist Dean Savić, koji se pobrinuo da prijevod jedne šifrirane poruke i njezinog ključa bude savršen.

Kad se sve zbroji, mogu samo reći da se radi o jednoj – o, da, nevjerojatnoj! – avanturi koja neće moći razočarati niti jednog ljubitelja “whodunnit” romana. 🙂

Leave A Comment

Your email address will not be published.